Obilazak škola od strane aktivnih političara u ovom slučaju Ivane Kekin pa i kada je povod tobože edukativan, lako prelazi granicu između javnog interesa i političke promocije. U školama se mora čuvati neutralnost prostora i zaštita djece od bilo kakvog pritiska autoriteta ili simboličke kampanje u učionici. Upravo zato su se pojavile kritike da je takvo pojavljivanje nedopustivo te da škola nije mjesto za političku vidljivost, čak i ako je tema važna.

Drugi problem je korištenje fotografija i objava s učenicima (maloljetnicima). Čak i kad postoji dobra namjera, objava takvih sadržaja na društvenim mrežama stvara dojam iskorištavanja škole i djece za izgradnju osobnog ili stranačkog imidža. U političkoj areni to se odmah čita kao samopromocija i otvara pitanje jesu li roditelji/škola dali jasne privole i jesu li djeca uopće mogla slobodno odbiti.

Predavanja su teoretski moguća, ali bez političkog brendiranja, bez PR objava s djecom, uz jasnu proceduru i transparentne privole. U suprotnom, svaka edukacija u školi postaje sumnjiva kao prikriveni politički marketing, a najveću cijenu plaća povjerenje u školu kao sigurno i neutralno mjesto.